Kao i sve drugo, tako se radni odnosi i načini zapošljavanja kroz vrijeme mijenjaju i prilagođavaju novim uvjetima i potrebama. Agencije za privremeno zapošljavanje više nisu novost u Hrvatskoj. Trenutno ih u Hrvatskoj ima oko 50-tak. Globalne promjene u poslovnom i radnom okruženju dovele su do toga da se tvrtke danas sve više koriste uslugama agencija za privremeno zapošljavanje kako bi, s jedne strane zadovoljile svoje potrebe za radnom snagom i bile u mogućnosti izvršavati poslovne obveze, dok s druge strane trebaju zadovoljiti zahtjeve investitora za fleksibilnošću, manjim brojem i nižim troškovima izdataka za zaposlene, većim profitom, i sl.
Raznorazni su razlozi korištenja usluga Agencija za privremeno zapošljavanje. Neki od njih su trenutno povećanje opsega poslovanja, zamjena radnika na bolovanju, godišnjem odmoru. Određeni broj poslodavaca usluge privremenog zapošljavanja koristi kako bi provjerio kadrove prije stalnog zapošljavanja i na taj način skratio si, pojednostavio, te učinio jeftinijim postupak zapošljavanja (nema natječaja, dugih testiranja, razgovora, probnog roka, i dr.). Često menadžeri imaju ograničenja zapošljavanja, odnosno imaju limitirane godišnje iznose plaća koje mogu isplatiti (tzv headcount). Tada, kako bi dobili potrebnu radnu snagu i kako bi zadaci mogli biti obavljeni kvalitetno i na vrijeme koriste se uslugama Agencija za privremeno zapošljavanje.
S druge strane, koristeći se uslugama agencija za privremeno zapošljavanje, u današnjim turbulentnim uvjetima u kojima se svakodnevno veliki broj tvrtki gasi, dok na drugoj strani niču nove, te visokom stopom nezaposlenosti, osobama koje su ostale bez posla pruža se mogućnost novog početka putem takvih agencija. Zaposlenicima koji su iznajmljeni nekoj tvrtki pruža se mogućnost stalnog zaposlenja u toj tvrtki ukoliko se za to ukaže potreba i ako im je rad u toj tvrtki privlačan. S druge strane, ukoliko im poslovi nisu dovoljno izazovni ili nisu zadovoljni uvjetima rada, plaćom, međuljudskim odnosima, agencija ih može ustupiti nekoj drugoj tvrtki za koju misle da bi bolje odgovarala njima i njihovim potrebama. Na ta način mogu isprobati nekoliko tvrtki i izabrati onu koja im najviše odgovara, a da kasnije, prilikom nekog razgovora za posao ne moraju objašnjavati razloge promjena poslova.
Neki poduzetnici, još uvijek, kad imaju potrebu za povećanjem radne snage, ljude „zapošljavaju“ po ugovoru o djelu. Kod nas je to još uvijek uobičajena praksa za „krpanje“ premalih kapaciteta radne snage. Na žalost, većina poslodavaca nije svjesna da time krši zakon, te budu nemalo iznenađeni i ljuti kada inspekcija rada utvrdi da navedeni opisi poslova nisu u skladu prirode posla ugovora o djelu i još budu i novčano kažnjeni.
Da pojasnimo, prema Zakonu o obveznim odnosima Ugovor o djelu je ugovor kojim se jedna ugovorna strana (izvođač) obvezuje obaviti određeni posao, a druga ugovorna strana (naručitelj) se obvezuje platiti mu za to naknadu. Bitni sastojci ugovora o djelu su predmet (djelo) i naknada za obavljeni posao. Predmet ugovora o djelu može biti izrada neke određene stvari (npr. izrada ili popravak ormara), obavljanje fizičkih radova za naručitelja (npr. pražnjenje skladišta, spremanje ugljena) ili obavljanje umnog rada (npr. istraživanje tržišta). Ugovor o djelu sklapa se za obavljanje jednokratnih poslova koji nisu neposredno povezani s obavljanjem registrirane djelatnosti naručitelja. Za razliku od ugovora o radu, gdje radnik radi nesamostalno po uputama poslodavaca, kod ugovora o djelu izvođač obavlja poslove samostalno, u svoje ime i za svoj račun, vlastitim sredstvima, u pravilu u vlastitim prostorijama i u vrijeme koje sam određuje. Naknada se isplaćuje jednokratno i samo za taj izvršeni posao i to na žiro-račun izvođača, dok je kod ugovora o radu naknada stalna za sve vrijeme trajanja ugovora o radu i isplaćuje se na tekući račun zaposlenika.
Osim što krše zakon (zbog čega mogu biti i novčano kažnjeni) poslodavci bi trebali razmisliti i o visini novčanih izdataka koje trebaju izdvojiti za određeni oblik naknade troškova rada, kao i specifičnosti i dugotrajnosti poslova koje je potrebno obaviti. U tablicama na kraju prikazan je pregled izdataka rada za najčešća tri načina angažiranja potrebne radne snage: radnik u radnom odnosu, unajmljeni radnik, i rad na ugovor o djelu). Izračun je napravljen na osnovu zakonom propisane minimalne plaće (2.985,00 kn bruto), gdje je neto za osobu koja živi u gradu Zagrebu i koja nema dodatnih poreznih olakšica 2.400,00 kn. Izračun je rađen iz neta u bruto.
Iz donjih tablica vidljivo je da, kada poslodavci zapošljavajući osobe na ugovor o djelu, za poslove koji to nisu, ne samo da krše zakon (za što mogu biti i novčano kažnjeni), nego im takav oblik zapošljavanja poskupljuje ukupne troškove poslovanja. Najjeftiniji oblik zapošljavanja je primiti radnika u radni odnos u tvrtku, čime, ne samo da su troškovi niži od drugih oblika zapošljavanja, nego s druge strane, dolazi do povećanja nevidljivih vrijednosti tvrtke (lojalni zaposlenici, manja fluktuacija radne snage, kupci (klijenti) osjećaju se sigurnijima i zadovoljnijima jer se uvijek mogu obratiti onom dragom Iveku, ili susretljivoj Dragici), što u konačnici pridonosi ne samo boljoj profitabilnosti nego i boljem imidžu tvrtke.
U svakom slučaju, prije donošenja konačne odluke o vrsti i načinu angažiranja potrebne radne snage, poduzetnici trebaju razmisliti koju vrstu poslova treba obaviti, koliko će ti poslovi trajati, te očekuje li se dugoročnija potreba za obavljanjem određenih poslova.
Tablica 1.: Pregled ukupnih troškova naknade rada za neto iznos 2.400,00 kn po vrstama isplata:
Tablica 2.: Rekapitulacija troškova naknade rada za radni odnos i ugovor o djelu:
Tablica3.: Izračun troškova za unajmljenog radnika:
Tablica 4.: Pregled usporedbe ukupnog troška naknade rada za neto iznos od 2.400,00 kn:
